Imamo tvrdoglavog oca koji je nas tri kćeri doveo do ludila otkad nam je majka umrla i on je ostao sam, a ustvari se nas tri uzajamno brinemo o njemu. Zadnji problem oko kojeg su se lomila koplja bio je zubni most radi kojeg smo sve tri izdvojile pozamašni dio kućnog budžeta, da ga sam na kraju naš svojeglav otac ne želi nositi!
Stvari su krenula loše kad je otac odlučio da je vrijeme da se pozabavi svojim zubima, koje je zanemarivao cijelog života, jedino je razlika bila u tome što dok je mama bila živa – ona ga je tjerala zubaru i da sređuje sve što se tada srediti dalo – pa i zubni most kojeg je imao dugi niz godina.
I tako je naš otac lijepo išao srediti sve zube, gnjavio svog zubara čak i više nego što bi zubar njega gnjavio dok mu je sjedio na stolici. Prvi put u životu činilo se da je odgovoran za svoje zube – sve dok na red nije došao zubni most koji je trebalo zamijeniti.
Prvi problem je nastao u trenu kad mu je zubar uopće rekao da bi postojeći zubni most trebalo zamijeniti. Već tu je naš otac počeo pružati svojevrstan otpor jer je i dalje tupio svoje da je taj još dobar.
Nekako je ipak popustio da mu se ipak napravi novi zubni most, ali kad je bio gotov i ugradnja gotova on je uporno tvrdio da mu nije „sjeo“, da je loše i jeftine izrade, da sve što HZZO danas pokriva ne valja ništa i slično.
Znači, toliko je bio uporan usvojim stavovima i popio nam krv na slamku dok nismo sve zajedno skupile novac da mu se novi zubni most napravi kod privatnog zubara – jer je tvrdio da se jedino tako može postići kvaliteta kao nekad (jer je i dalje tvrdio da je stari bio bolji od novog).
Kad je napokon zubni most kod privatnika bio gotov (a koštao je pravo malo bogatstvo), gle čuda – ni taj mu nije odgovarao! Što da radimo, ima li itko pametan savjet?